Osunčani svatovi

U bogatom usmenom stvaralaštvu Srpskog naroda jasno se uočava povezanost Sunca i svadbe, odnosno njenih učesnika. Ono će u ovim pesmama označavati bogatstvo, blagostanje i plodnost kada se njime opisuju sami učesnici, ali će istovremeno predstavljati i vreme u koje se određena obredna radnja ima izvršiti. Ako se ove pesme, rasute na širokom geografskom području, sagledaju kao celina, uviđamo pravilni svadbeni tok.

Zalazeće Sunce uoči svadbe nagoveštava nevestino napuštanje roditeljskog doma.

Sunce nam je na zahodu, brzo će nam zać’,

A nevjesta na othodu, brzo će nam poć’.

…

(Karadžić, 1841, 59)

Vrućo sunce na za’odu

Oće da zađe, oće da zađe.

Naša moma na po’odu,

Oće da pođe, oće da pođe.

(Ястребов, 1889 s.369)

Shodno tome, dolazeća zora i izlazak Sunca upućuju na kretanje mlade ka domu mladoženje. Dok sa mladoženjine strane rano jutro predstavlja vreme za kretanje po mladu koja će i sama dobiti nebeske osobine.

Seka nam je na poodku, poći joj je!

Sunce nisko, blato klisko, daleko joj je!

…

(Begović, 1885, 125)

…

Otište se sunce od gorice,

Sunce od gorice!

Lijepa Mara od dvora svojega,

Od dvora svojega!

…

(Begović, 1885, 129)

…

Za ran’, kume, za ran’ stari svate;

Moli vam se ženikova majka,

Za rana joj snau dovedite,

Da donese sunca u nedrima,

U rukav’ma sjajne mesečine.

(Karadžić, 1841, 24)

Zanimljiv je prikaz zadržavanja Sunca kako bi se mlada oprostila sa porodicom. Usmena tradicija nam pruža pogled iz dva različita ugla, tako da ono biva zaustavljano od strane mladinog brata kao i od strane devera.

Lako polako, Sunašce jarko,

Dok moja seja s rodom s’ izljubi,

S rodom izljubi, s majkom oprosti,

Milome babi ruku celiva,

Jer ona ide u tuđu zemlju,

U tuđu zemlju međ’ tuđe ljude

…

(Karadžić, 1898, 25)

U Sunce koplje zatiče.

»Ustani malo, Sunahce,

Đevojka je roda velika,

Doklen se rodu pokloni

I miloj majci uzmoli

…

(Karadžić, 1898, 19)

Kada se svita kreće ka domu mladoženje nevesta jasno preuzima solarne osobine, jer ona i jeste najvažnija među svatovima.

Što se ono u planini sjaše?

Jeli svila među svilarima?

Ali zlato među zlatarima?

Ali svita među terazijama?

Ali Mare među đeverima?

Nije svila među svilarima.

Nit’ svita među terazijama.

Nit’ svita među terazijama.

Nego Mare među đeverima.

(Karadžić, 1841, 63)

Što se sjaje preko Budve grada?

Al’ je sunce, ali jasan mjesec?

Nit’ je sunce, nit’ je jasan mjesec,

nego snaha među đeverima:

Poljevša je ruža od vijole,

Kako naša snaha od đevera.

(Karadžić, 1841, 96)

Posle dugotrajnog puta pristizanje svatova u mladoženjin dom biće izjednačeno sa sunčevim zalaskom, a najbitniji učesnici svadbenog obreda ili najčešće sama mlada ponovo su izjednačeni sa Suncem i njegovim pozitivnim karakteristikama.

Sunce nam je na zahodu, brzo će nam zać’;

Svatovi su na dohodu, brzo će nam doć’.

(Karadžić, 1841, 73)

…

Uleze sunce u kuću,

Ogreja kuću svekrvu.

Sa sobom sreću donela,

Kroz kuću sreću delila,

Svekra hitro poslušala,

Svekrvi ne poricala.

(Ястребов, 1889 s.411)

Veseli se, ženikova majko!

Tri ti Sunca dvore obasjala:

Jedno Sunce momak i devojka,

Drugo Sunce kume i devere,

Treće sunce kićeni svatovi.

(Karadžić, 1841, 77)

Ovim prenošenjem nebeskih osobina na učesnike čitav obred poprima karakteristike svete svadbe. Jasno se daje na važnosti jednom od najvažnijih obreda u životu pojedinca, ali i čitave zajednice.